Bosanski Bosanski English English Français Français Deutsch Deutsch Italiano Italiano Русский Русский Español Español

Reagovanje: Ismet Gavrankapetanović mi je spasio život! Boli me kako njegov život razapinju medijskim linčom


Adna Memić je studentica II godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakluteta Univerziteta u Tuzli – Odsijek za defektologiju i osoba kojoj, po njenom svjedočenju, teže pada borba protiv državne birokratije nego borba protiv simptoma cerebralne paralize, od koje je greškom doktora obolila prilikom rođenja (pupčana vrpca presječena nesteriliziranim makazama – op.ur). Ponukana dešavanjima vezanim za smjenu prof.dr. Ismeta Gavrankapetanovića sa rukovodeće pozicije u UKC Sarajevo, dostavila je našoj redakciji reagovanje koje prenosimo u cjelosti:

U Bosni,  koju Andrić s pravom ili  ne nazva zemljom mržnje i straha, iz dana u dan gledam i slušam političke i ine obračune, potcjenjivanje i degradaciju ljudi koji su se iz nekog razloga zamjerili politici.

Sve bih to izdržala, da političke i medijske egzekucije nisu kulminirale cunamijem nepravde prema čovjeku koji mi je spasio život, čovjeku koji mi je dao vjeru da ima nade i za mene i za ovu našu zemlju, za koju Andrić takođe reče “u zemlji kojoj mrze najviše mrze one koje ne mrze”.

Guši me osjećaj nemoći, besane noći, tuga… jer ne znam kako da uzvratim anđelu koji me oslobodio demona straha i posljedica teške bolesti.

Ne znam kako da počnem, a da ne zaplačem… jer samo čovjek kamenog srca neće pustiti suzu za nepravdu, za nepravdu koja je učinjena ČOVJEKU koji je uz moj život spasio i nebrojene živote drugih ljudi… pa tako evo, pišem i plačem…

Nasuprot pisanju nekih medija koji velikog humanistu i stručnjaka opisuju kao sitnog kriminalca, ja evo pišem o istom tom čovjeku – ali kao o jednoj ljudskoj gromadi… o ČOVJEKU, pa tek onda o prof. doktoru – Ismetu Gavrankapetanoviću.

Javnosti je to možda samo obična smjena na čelu jedne ustanove, ali meni se srce  cijepa jer znam da je ovo što se javno čini šefu odjela za Ortopediju u Sarajevu nepravda. Možda neki i neće razumjeti moje motive, moju ljubav prema njemu, moju želju da tom ČOVJEKU na bilo kakav način pomognem, da mu uzvratim bar dio dobrote i ljubavi koju je on dao meni…

Ovom prilikom želim da demantujem negativne medijske napise o doktoru Gavrankapetanoviću, da potvrdim da je tu po mom mišljenju u pitanju medijsko-politička hajka instruirana iz otuđenih krugova političke moći. Želim i osjećam obavezu da upoznam širu javnost da dr. Gavrankapetanović nije nikakva moralna ili profesionalna bitanga kako ga predstavljaju, već se radi o jednom skromnom čovjeku, iznimnom stručnjaku svjetskog ranga, koji svoj posao radi prije svega iz ljubavi, za razliku od  većine naših ”doktora” koji rade isključivo zbog novca i prestiža. Zbog svega što mi se dogodilo, smatram da imam puno pravo ovo da napišem, ovako kako stoji:

Prijateljica mi je poslala objavu koja je izašla na internetu, da je moj dragi profesor dobio otkaz, da više nije na svojoj poziciji. Šok, čitam to i plačem kao malo dijete. Kuda ide ovaj svijet, ova država!? Smijenjen je sa svoje pozicije koju je po mom mišljenju najbolje od svih objavljao, jer voli svoje pacijente, voli ljude, voli da pomaže…. To ga čini sretnim.

Zar Vi ne bi bili sretni kada nakon par mjeseci vidite osobu, dijete koje je prohodalo zahvaljujući vama! Takav čovjek, koji ljudima stavlja osmijeh na lice, takav kao moj profesor Ismet, se po meni samo jednom rađa, u 100 godina u milion ljudi.

Pišem ovo jer profesora lično poznajem. Hvala Bogu što mi ga je poslao u zadnji čas… inače Vam ne bih mogla ispričati ovu svoju priču:

… Rođena sam 22.5.1996. god. u Tuzli. Prilikom poroda moje majke hirurške makaze nisu bile sterilne, te sam tako kada mi je presječena pupčana vrpca dobila sepsu (bakteriju) zbog koje sam postala osoba sa invaliditetom. Oštećen mi je centar za motoriku i pokrete, te od tada kreće teška borba mojih roditelja i mene, koja traje dugu 21 godinu, cijeli moj život. Sve se to dogodilo nepažnjom naših ”doktora”. Do treće godine nisam pričala. Bila sam kao biljka, ako me neko premjesti sa mjesta na mjesto, dobro i jest’. Upornost mojih roditelja i mene, isplatila se. Počela sam i da hodam uz pridržavanje. Upisala sam i osnovnu i srednju školu. ( I u tim periodima sam prolazila kroz sve i svašta, ali to možete pročitati u drugim pričama o meni. Sada mi je fokus da ispričam priču o mom HEROJU).

Naime prije četiri godine sam imala operaciju u Srbiji. Tada su mi doktori iz Rusije radili operaciju fibrotomija mišića. Pomoću lasera otklonili su mi atrofirane mišiće, i omogućili da krenem u novi život. Prvi put u svom životu ja sam hodala čitavim stopalom, sama, bez ičije pomoći. To zadovoljstvo se ne može opisati riječima! Bila sa presretna, ali, ta sreća nije trajala dugo. Poslije izvijesnog vremena počela sam da osjećam bolove u lijevom kuku. Na početku ti bolovi nisu bili intenzivni i jaki. Međutim kako je vrijeme odmicalo mene je kuk sve više bolio. Iz dana u dan sve sam se teže kretala. Sav taj bol sam trpila sve do perioda kada nisam mogla otići do wc-a od bolova. To stanje je bilo baš užasno. Ne dao Bog nikome! Naime, kuk mi je počeo sve više da ”iskače”, jer nemam čašicu u kuku. Taj kuk je čitavo vrijeme bio u spazmu te ga je to ”čuvalo”.

Image result for ismet gavrankapetanović

Dakle, poslije operacije kod ruskih ljekara spazma više nije bilo i kuk je iskočio. I te jedne kobne noć ja završim u hitnoj. Dolazim sa roditeljima, i plačem od bolova. Otac i majka me vode za obje ruke, ja ne mogu da stanem na nogu. Bez snimka se moglo vidjeti da je kuk u kritčnom stanju. Dolazimo u hitnu pomoć, prazno. Nema gužve… Prozivaju me,i ja ulazim sa roditeljima na ta vrata koja nikada u životu više ne bih željela da vidim. Ni D od doktora, Safet Agović bez trunke kulture sa vrata nas napada. Jer smo zaboga došli u kasne sate. Ispričamo mu problem, a on nama kaže ovu rečenicu koja će mi ”odzvanjati” u glavi dok sam živa: ,,Šta hoćete, to je kuk cerebralca, budite zadovoljni da vam ode do wc-a!” Kako bi se vi osjećali u tom trenutku? Poslije takvih riječi tražimo mu (ne zaslužuje ni da ga oslovim sa ”dr”) da mi snimi kuk, on odbija, uz opravdanje da rentgen aparat ne radi.

Mama u tom trenutku zove doktoricu Azru Delalić, plače i govori da nam ”gospodin” neće da snimi kuk. Poslije tog poziva, šalju me da snimim kuk, koji su naravno pogrešno snimili. Ali, i na tom pogrešnom snimku vidjelo se da je kuk iskočio. Nije više nikako bio u ležištu. Snimak takvog kuka ide za Beč u ruke doktoru Grafu, koji je broj 1 u svijetu. I on javlja da se hitno moram operisati. Pošto je operacija bila hitna, zbog procedure oko papirologije, Graf predlaže da me u Sarajevu operiše Ismet Gavrankapetanović (danas moj heroj)! Odlazimo u Sarajevo, pod jakom tremom. Čitav put sam učila i molila Allaha samo da profesor kaže da me može operisati. Prvi put se susrećemo sa čovjekom kojeg sam samo na TV-u gledala i o kojem sam samo čula riječi hvale. Ja vama taj doček ne mogu riječima opisati. Ulazimo, moj profesor sa osmijehom nas dočekuje, pun neke topline u očima. Znala sam odmah da je poseban. Mislim da se od tog’ susreta moj život počeo mijenjati. Odmah je rekao da me može operisati, i da moramo leći u bolnicu na Koševu.

Tu sreću ja vama ne mogu dočarati. Konačno ću stati ponovo na svoje noge. Ali,moj profesor za razliku od Agovića prvo je imao pristup, osmijeh. Neki sjaj u očima gdje se vidjelo da mi želi od srca spasiti život! I tako je i bilo…. Ležala sam u bolnici na Koševu 42 dana, dok se konačno nisam operisala. Prof. dr.Ismet Gavrankapetanović ( moj heroj), nije htio da žuri, sve je imao isplanirano. Konačno nakon dva put što je operacija bila otkazana zbog nekih okolnih faktora, došao je dan kada sam napokon ušla u operacionu salu.

Zamisliti voze me na onom operacijskom stolu a ja pjevam, i odlazim na operaciju. Da, s pjesmom jer sam znala u čije ruke idem. I hvala Allahu pa sam došla u ruke svog heroja. Operisana sam, sve je prošlo baš kako treba. Mama je sve te mjesece ležala sa mnom u bolnici. Od našeg tuzlanskog socijalnog nije dobila odobrenje da može sa mnom ležati, te je njeno ležanje u Sarajevo po danu iznosili 104 KM. I tada nastaje jedan pozitivan šok, mama nijednu konvertibilnu marku nije platila. Jer je ovaj ČOVJEK, kojeg su smijenili, sklonio njene papire kao da nije ni ležala u bolnici! Nije mi bio niko i ništa, a zavolio me je kao svoje dijete, spasio mi život.

A sada, sada je postao dio moje porodice, dio mene! Volim ga svim srcem.

I sada naglašavam, i rekla sam do sada milion puta – bit ću uz njega, borit ću se zajedno s njim. I ovo sada što pišem pišem zbog njega, jer ako iko zaslužuje ovakvu nepravdu to sigurno nije moj profesor!

Ortopedija u Sarajevu ne smije izgubiti prvenstveno ovakvog insana, pa tek onda doktora. Želim da potaknem ovim putem medije da u što većem broju podrže HEROJA, jer prof. da bi opstao mora imati iza sebe jaku ekipu, kao što su jaki oni koji ga lažno optužuju.

On zna da sam uz njega i da ću biti do kraja života, jer sam mu dužna svoju sreću, ali bojim se da ja sama nisam dovoljna da sačuvamo doktora kakvog nema nadaleko.

Ako sam se pokrenula evo ja kao pojedinac, možemo se pokrenuti da ga podržimo masovno – da podržimo ljudskost, stručnost… da zaustavimo političke i medijske siledžije… bujicu nepravde… bar jednom, masovno!

Da stanemo na stranu pravde.

Niko ne može zamijeniti profesorovo mjesto u mom srcu… ali cijelim svojim srcem vjerujem da ga trebamo vratiti i na njegovo mjesto u struci – jer, ne daj Bože, možda već danas neko dijete kao što sam bila ja, treba profesorovu pomoć, njegovo znanje, podršku… I najvažnije od svega, ljudskost…

Adna Memić

 

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save